Intrigantna izbjeglička priča

Čast da otvori jubilarni 70. Pulski filmski festival pripala je romantičnoj egzistencijalnoj ratnoj drami Hotel Pula, debitantskom samostalnom dugometražnom igranom filmu pulskog redatelja Andreja Korovljeva. Nakon što je 1998. režirao debitantski dokumentarac Una storia polesana, za koji je uz Danu Budisavljević napisao i scenarij, Korovljev se tijekom proteklih 25 godina afirmirao kao darovit, intrigantan te angažiran dokumentarist trajno posvećen rodnoj Puli. U svojim ključnim filmovima Korovljev je tematski vezan za Pulu, konkretno za prepoznatljive toponime koji presudno određuju i definiraju socijalnu, a u znatnoj mjeri i mentalitetnu te političku mitologiju grada kao urbanog središta. Film Una storia polesana priča je o sirotinjskom getu zvanu Mahala u neposrednoj blizini Vespazijanove Arene kao amblematskog simbola grada, pri čemu autor istražuje i naglašava kontrast između najveće gradske turističke atrakcije i svakodnevice siromašnih stanovnika multikulturne zajednice na koje su svi zaboravili.

Međuigra Ermina Brava i Nike Grbelja odlična je, dramski i emotivni sukus filma

Već sljedeće godine realiziran film Godine hrđe, koji je na Danima hrvatskog filma 2000. ovjenčan nagradom Oktavijan za najbolji dokumentarac i nagradom Jelena Rajković za najboljeg mladog redatelja, Korovljeva je predstavio kao znatno ambicioznijeg i zanimljivijeg autora. Osim što zna izabrati provokativnu temu, umije ju i obraditi na promišljen, zaokružen i angažiran način. U Godinama hrđe on je još prije 24 godine zabilježio katastrofalne uvjete rada u brodogradilištu Uljanik, još jednom važnom toponimu mitologije urbaniteta nekad jakog industrijskog središta, iskazavši izražen socijalni senzibilitet i instinkt. Autorov prethodni igrani film bio je načelno zanimljiv, ali ne sasvim artikuliran i zaokružen humorni dramski omnibus Zbog tebe, koji je režirao s Angelom Jurkasom i Mateom Tomislavom Klarićem. Andrej Korovljev intenzivno režira glazbene i reklamne spotove, bio je dugogodišnji selektor kratkometražnog programa Motovun Film Festivala, a dugometražni dokumentarac Tusta dosad je bio njegovo najambicioznije ostvarenje. U njemu se pozabavio glazbeničkim opusom i životom Branka Črnca Tuste, markantnoga frontmena kultnog punk-benda KUD Idijoti, još jednom prikazavši i dio povijesti Pule i njezina urbanog identiteta. Nije, stoga, nimalo čudno što se i redateljev dugometražni igrani prvijenac, koji je snimljen prema motivima iz kratkog romana Pula Vladimira Stojsavljevića Vakija, odigrava u tom gradu i što se bavi jednom od neuralgičnih točaka njegove ne tako davne prošlosti.

Godina je posljednja ratna 1995, a u hotelu iz naslova filma smještene su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Među njima su i povučeni i šutljivi sredovječni Mahir (odlični Ermin Bravo) i njegov emotivni i znatno brbljaviji cimer kojeg raspoloženo tumači u veljači ove godine preminuo Jasmin Telalović. Rat u gradu jedva da se osjeća, izbjeglice su njegov najizrazitiji simbol, a mladi kakva je tinejdžerica Una (vrlo uvjerljiva Nika Grbelja) žive normalno, idu u školu i zabavljaju se u omiljenom pankerskom klubu. Nakon što jedne večeri na prozoru njegove sobe ugleda Mahira, Una će pronaći način da mu se približi i njih dvoje će započeti složenu emotivnu vezu. No ona je djevojka iz disfunkcionalne obitelji koju je napustio otac i koju ozbiljno opterećuje majčin alkoholizam, pa se njezin odnos s Mahirom može tumačiti i u kontekstu potrage za zamjenskom očinskom figurom. Mahira pak od početka muči teška trauma koju očekivano vuče iz rata, a njezine tragične dimenzije nikad neće biti otkrivene, već će ostati sugerirane. Međuigra Ermina Brava i Nike Grbelja odlična je, dramski i emotivni sukus filma, oboje su životni i slojeviti likovi, osobito on kao čovjek s tajnom. Režija je sugestivna, ozračje ratnih 90-ih efektno je kreirano, a prirodne i zadane pulske lokacije sjajno su iskorištene. Jedini je problem što priči nedostaje izraženije svrhe i smisla te što ona na idejnoj i karakternoj razini funkcionira vrlo dobro, dok na motivskoj ozbiljno šepa. No to je nedostatak koji bi Andrej Korovljev u svojim sljedećim projektima i nakon iskustva s ovim filmom mogao bez većih problema ispraviti.